Danas sam bila na informativnoj radionici „Zaštita osoba s invaliditetom kao konzumenata javnih usluga“ u Kinu Edison i osvijestila mnoge stvari o kojima često ni ne razmišljamo – osim ako sami nemamo neki invaliditet...
🔹 Zamislite da ne vidite, a trebate platiti račun – ne znate jeste li ispravno naplaćeni ili prevareni.
🔹 Zamislite da dobijete račun, ali ga ne možete pročitati jer nije na brajici.
🔹 Zamislite da ste u invalidskim kolicima i ne možete doći do blagajne jer je prolaz preuzak.
🔹 Zamislite da ne možete koristiti bankomat jer je previsoko postavljen ili nije prilagođen slijepim i slabovidnim osobama
🔹 Zamislite da ne možete dohvatiti proizvod jer se nalazi previsoko na polici.
🔹 Zamislite da trebate liječnički pregled, ali je sam ulaz u prostoriju preuzak za vas ili obrasci nisu dostupni u digitalno čitljivom obliku.
🔹 Zamislite da želite putovati javnim prijevozom, ali autobus nema rampu – ili je ima, ali vozač je ne zna koristiti. Kako doći na posao, liječniku, u školu ili na fakultet, ako je prijevoz nedostupan?
Kako biste se osjećali? Povrijeđeno. Isključeno. Lišeno dostojanstva.
To nisu „sitnice“, to su prepreke koje ljudima svakodnevno oduzimaju pravo na kretanje, izbor i ravnopravnost.
A zapravo, problem nije samo za osobe s invaliditetom – iste prepreke osjete i roditelji s dječjim kolicima, starije osobe sa štapom ili hodalicom, netko tko se privremeno ozlijedio…
Često ne primjećujemo prepreke s kojima se drugi suočavaju, jer one nisu dio našeg osobnog iskustva.
Zato budimo ljubazni, priskočimo u pomoć, ali još važnije – mislimo na pristupačnost kada stvaramo ili nudimo usluge.
To znači: širi ulazi i prolazi, rampe, računi na brajici, jasno istaknute cijene i akcije, dovoljno velik font za slabovidne osobe.
Jer prava i dostojanstvo osoba s invaliditetom nisu stvar dobre volje – nego odgovornost svih nas.
Molim vas da podijelite moju objavu, to je minimalno što svatko može učiniti kako bi što više ljudi osvijestilo ovaj problem!
Maja Tomac
